Dnevnik Alkemicara

Dobrodošli na moj blog

04.04.2010.

Ispada da nisam totalni kreten.

Zene su kao atomi. Pridjes jednoj i upoznas se (necemo o taktikama). U tom trenutku joj srusis valnu funkciju. Dotada je ona mogla biti bilo kakva - dobra, saljiva, dosadna, hiperaktivna, napaljena, velikodusna..., mogla je biti bilokako nastrojena prema tebi i mogla je biti u bilo kakvom odnosu sa svakom drugom osobom na ovom svijetu. Kad srusis valni paket fiksiras ju u neko stanje. Vjerovatnost pojedinog stanja je proporcionalna kvadratu tvog indeksa kretenizma. Sto si kretenskiji, vjerovatnije je da zena posjeduje pozeljne kvalitete i da je slobodna i zainteresirana za tebe. Nazalost, ponekad izmjeris najzanimljiviju zenu na svijetu s kojom imas toliko zajednickih tocaka, a koja je vec cetiri godine u stabilnoj vezi. I to s likom o cijem indeksu kretenizma ti samo mozes sanjati. No dobro. Ponekad dobijes nezadovoljavajuce podatke. Srecom, procjenjuje se da u poznatom svemiru postoji oko 2 na devedesetu atoma. Ako vjerujes da je za tvoj eksperiment pogodan samo jedan jedini atom, onda ti mozda treba uzeti bijelu kutu i poslati te na filozofiju ili dizajn.

29.03.2010.

Liff, universe and everything

Hipotetska situacija; Pretpostavimo da ovaj svemir ima kraj i početak. Počeo je iz točke, nastao u Velikom praksu, širio se do kritičnog volumena, kolabrirao i nestao u Velikom sažimanju pretvorivši se u točku. Nadalje, pretpostavimo kako je to opetovan proces, tj. kada svemir dođe u krajnju točku proces počinje ispočetka eksplozijom i širenjem prema drugom koncu; kozmički jojo, recimo to tako, ali gdje su iznosi momenata svih čestica konzervirani, a smjerovi suprotnog predznaka. Zanemarimo na trenutak vjerojatnost i pretpostavimo da živimo u determiniranom svijetu gdje je moguće u svakom trenutku znati iznose i smjerove momenata svih čestica. Kad bi to bilo stvarno, onda bismo živjeli u takvom svijetu gdje bi se vrijeme vrtilo unazad. Svi bi se već dogođeni događaji oddogodili; milijuni mrtvih bi oživjeli na početku drugog svjetskog rata, mnogi zaslužni individualci bi s pravom otišli u p.m., svaki dan bi stotine tona plastike bilo uništeno, u Bosni bi uglavnom bilo jednako, a ja bi svaki dan sve manje i manje mislio na tebe dok jednostavno ne bi došao dan kad te odvidim. Naravno, osoba koja bi se zatekla u takvom vremenskom toku ne bi uopće mogla primjetiti u kom se smjeru vrijeme kreće i za nju bi se uvijek kretalo prema naprijed. To je prvenstveno zbog toga što su ljudi bića od trenutka, njihova sjećanja su iza njih, a ispred njih je tmina. U jednom slučaju bi se sjećali budućnosti, dok bi se u drugom sjećali prošlosti. Budući da u svakom trenutku točno znamo koje je vrijeme, tj. iznos tog vremena, prema Heisenbergovu principu neodređenosti ne možemo opservirati tj. odrediti smjer toka vremena. Onaj put kad sam te vidio vrijeme je stalo; budući da nisam znao iznos vremena mogao sam odrediti tok. Zaključio sam da vrijeme teče od prošlosti prema budućnosti, na moju veliku žalost. Izgleda da moram čekati do vječnosti i nazad kako bih te zaboravio. Prokleta znanost.

27.03.2010.

...

Sinoć. Nekakav nabildani atleta se upucava nekoj debeloj žemskinji, a ova ga otkantava. Ignorira čak dapače. Ovo nije svijet u kom sam ja odrastao! Izgleda kako je promjena neizbježna u svemu.

19.03.2010.

...

Utopio sam se jucer u tvojim ocima; presjeklo me nesto prav napola, izgubio sam dah, a misli su mi iscurile iz glave kao voda u situ. I onda, nakon sto si mi prosla glavom kao rat kroz Bosnu, odvratila si pogled, nasmijala se na nesto sto nisam rekao ja i samo sjedila i bivala lijepom. Sjetio sam se Aleksove Emine; pokusao sam napisati pjesmu, ali to nije moj forte (ni pisanje nije moj forte, ali dobro sad). Nikada nisam ni pricao s tobom, a ne izlazis mi iz glave vec dva tjedna. Nisam zaljubljen, ili bar mislim da nisam. Ne zaljubljujem se, nikada i nisam i to dobro znam. Mislim da je to vise stvar htijenja onog sto znas da ne mozes imati, potraga za visim idealom, za svetim gralom asika. Vjerujem da bi me ova goruca zelja promptno prosla jednom kad bih se usudio i prisao ti, predstavio se i pozvao te van. Vjerujem, dakle ne zelim ustanoviti. Dovoljno mi je da te obozavam izdaleka, Lauro moja, Beatrice moja. Ti ne znas da je moja dusa protkana sanjarskom, romanticarskom niti koju sam toliko bezbrojeno puta pokusao rasporiti i izvuci iz tkanja moje osobnosti e kako bi mi ovaj zivot bio laksi i bezokusniji. Jucer sam te gledao sa stepenica fakulteta dok si cekala bus. Prvo zagrebacko sunce nije stiglo ugrijati beton, ali nije mi previse smetalo. Jedna sreca mi je sletjela na nos, znas ono cudno dlakavo sjeme nekakvog neuglednog korova koji tako pusta svoju djecu u crni svijet. Puhnuo sam ju prema tebi; samo se zavrtjela u zraku i vratila mi se na nos. A onda sam podigao pogled i nije te vise bilo. Kvragu. I sreca. Napisat cu veceras tvoje ime na papir crnom tintom. Spalit cu ga i u pepelu nacrtati urobora. Nusadir cu zatim preko toga rasuti uz opasne mantre i sve rasciniti u vrucoj mjesecevoj zlobi. Nakon tjedan dana pokupit cu nastali mjesecev rog i zakopati ga zajedno sa sjecanjem i osmjesima i plavim ocima negdje u vrtu. I moje misli ce opet biti moje.

13.02.2010.

Who buggers a fire burns his penis

Pade mi na pamet da sam otvorio blog na ovoj adresi. Potom mi pade na pamet da možda neki drugi alkemičar čeka da crknem, skapam jelte, e kako bi preuzeo ovu adresu. Eto da ga razočaram napisat ću nešto maksuz iako, garantiram da neće biti zanimljivo. A bit će nešto. Malo poslije. Možda bude i ovlaš zanimljivo. Možda ne bude totalni promašaj. Čovjek treba uvijek živjeti u nadi kako će se jednog dana izdignuti iz mediokriteta i kao zvijezda padalica upasti u oko svima koji zure u noćno nebo. Možda pokaže put nadobudnima do mjesta rođenja novog mesije, možda pomogne nekomu da zbari neku malu. Sigurno je da će izgorjeti u atmosferi u roku sekundi, a iza sebe će ostaviti trag koji će trajati cijelu vječnost. Relativnu vječnost. Podsjetih sam sebe na ono što sam pokušao podjećati se da se ne podsjetim. Zajebala me jedna mala. Rekla se javiti i nije se javila. A sutra valentinovo. Dobro je što ovo pišem pod gasom. Možda se sutra i ne sjetim da sam se sjetio. Znaš šta mala? Babine ti kosti. No uglavnom općenito podrobnije. Ti mali što čekaš da ciknem! Es gibt kein, comprende. Do slušanja.


<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
3843

Powered by Blogger.ba